Sadržaj
Planinarenje
Pitoma divljina Pivske planine
By Ana i Momir
Crna Gora je zemlja od svega 13 812 km2. No u tih trinaest hiljada kvadratnih metara ima prirodnih ljepota i mjesta koja još uvijek nijeste posjetili, a koja će vas očarati svojom ljepotom i divljnom.
Ovog puta su za nas takva mjesta bile Pivske planine i vrh Trnovački Durmitor (2242m).
Iako planinarimo već dugi niz godina, ni Momir ni ja nijesmo peli vrhove Pivskih planina sa crnogorske strane, zbog čega nam je ovaj planinski teren bio nepoznat. Nekolika dana prije odlaska na turu, razgovarali smo sa velikim zaljubljenikom u te krajeve, vodičem i našim prijateljem Marijom Đurđevićem. Ukratko nam je opisao ovu turu i predložio nam da nas on povede, jer je tog vikenda planirao da, sa prijateljima, ide na Trnovački Durmitor iz sela Stabna (962m).
Ono što smo znali o ovoj turi je da ćemo tog dana preći tridesetak kilometara, da ćemo vidjeti tri jezera, Malo i Veliko Stabansko jezero i Trnovačko jezero. Mogli smo da pretpostavimo da ćemo se umoriti, međutim, ono što nijesmo očekivali jeste nevjerovatna divlja ljepota ovog kraja. Pivske planine, bih opisala sa dvije riječi, koje možda ne idu jedna uz drugu, ali u ovom slučaju savršeno odgovaraju, a to je „pitoma divljina“.
No, da se sada vratimo samom opisu ture
Ako planirate da odradite ovu turu (po ruti kojom smo mi išli) morate dobro poraniti. Mi smo ustali oko 5.00 časova, da bi se oko 5 i 30 sreli sa ostatkom ekipe na raskrsnici za Brezna i produžili do sela Stabna.
Pješačenje smo započeli iz sela Stabna (962 m). Sa mjesta gdje smo parkirali auta, krenuli smo desno, asfaltnim putem između kuća, ka vidikovcu koji se nalazi iznad sela. Kako je bilo rano jutro, sreli smo samo jednog mještanina, koji nas je ispratio ohrabrujućim pozdravima.
Prvi dio puta, do izlaska na vidikovac iznad sela, je staza kroz bukovu šumu. Uspon je konstantan, ali ne i previše zahtjevan, kako zbog hlada koji pruža šuma, tako i zbog pristupačnog terena.
Na ovom vidikovcu smo uživali u kratkom predahu i pogledu na Prutaš i vrhove Pivske planine.
Sljedeća tačka na našoj ruti za taj dan je bio katun Stabna
Predio do katuna i nakon katuna do Bojanskih vrata je travnat, sa malim brežuljcima. Zastajali smo više puta kako bi ubrali divlju nanu, koja je rasla u neposrednoj blizini potočića i čiji miris je bio pravo osvježenje.
Na katunu Stabna smo zatekli samo jednog katunjanina, stočara Kandića, koji nas je dočekao sa svojim stadom ovaca i dva jako druželjubljiva psa. Kratko smo popričali o temama koje su u planini najbitnije, izvorima vode, vremenu, malo o umoru, a zatim nastavili put ka izvoru Zemunica.
Voda na izvoru Zemunica je bila hladna, pa smo ispraznili plastične flaše i termose i usuli ovu sa Zemunice. Hladna izvorska voda u vrelom ljetnjem danu je još jedno zadovoljstvo koje samo planina može da pruži.
Od Zemunice staza ide dalje ka vidikovcu na Veliko Stabansko jezero, gdje smo planirali da napravimo pauzu za doručak. Na vidikovcu nas je dočekalo krdo konja, njih dvadesetak, koji su nam zainteresovano prilazili u potrazi za hranom. Neki su bili toliko pitomi, da su dozvolili da ih pomilujemo.
Tokom doručka su nam pravili društvo i zajedno sa nama uživali u pogledu na prelijepo Veliko Stabansko jezero. Na kraju su odlučili da nas nagrade prizorom od kojeg zastaje dah – galopom niz livade Pivske planine. Čini mi se da i sada, nekoliko dana poslije ture, mogu jasno da čujem topot njihovih kopita.
Od vidikovca na Veliko Stabansko jezero staza se polako spušta ka Smrekovcu, mjestu sakrivenom u Pivskoj planini. Gdje se nalaze ostaci katuna u kome su nekada izdizali stočari iz Banjana. Poneka ozidina koliba podsjeća na to da su nekada ljudi prelazili velike razdaljine u potrazi za mjestima na kojima će stoka imati bolju ispašu.
Pivska planina je idealna za katune
U ovom dijelu, planinana je bogata vodom, često se nailazi na izvore, a teren je uglavnom travnat. Uprkos tome, u planini smo sreli samo jednog katunjanina, kojeg sam već pomenula.
No, naišli smo na dosta stoke koja je vidno osjetila naše prisustvo, vjerovatno nenaviknuta na ljude u ovim predjelima. Najzainteresovaniji su ipak bili mladi volovi, koji su odlučili da nas prate nekoliko kilometara, nestašno trčeći za nama kada god bi im okrenuli leđa.
Kako ovaj dio planine i planinarskih staza nije markiran, upravljali smo se ka Bojanskim vratima. Koristeći se Marijovim poznavanjem planine, nigdje nijesmo skrenuli sa puta.
Do Bojanskih vrata nema mnogo uspona, iako stalno dobijate na visini. Taj je uspon skoro neosjetan zbog dužine staze.
Put u tom dijelu ide kroz Ordene dolove koji su okruženi impozantnim vrhovima Pivske planine (Trzivka i Volujak).
Uspon počinje pred sam izlazak na Bojanska vrata. Iscrpljeni dugim hodanjem, na Bojanskim vratima smo napravili još jednu pauzu. Od Bojanskih vrata, gledano iz pravca iz kog smo mi došli, lijevo se nalazi Volujak ( Velika Vlasulja), a sa desne strane Trnovački Durmitor.
Nakon kratkog predaha krenuli smo ka Trnovačkom Durmitoru
Od Bojanskih vrata do Trnovačkog Durmitora staza ide grebenom, jer je sam vrh prostrani grebenski vrh, tako da nije tehnički izazovan i nema opasnosti na stazi.
Kada smo izašli na vrh, zaboravili smo sav umor koji smo osjećali zbog pogleda na Trnovačko jezero. Jezero zaljubljenih ili jezero ljubavi. Ove nadimke je dobilo zbog svog srcastog oblika, koji se najbolje vidi upravo sa Trnovačkog Durmitora.
No, osim jezera, poglede je mamio i Volujak, kao i drugi vrhovi koji su nas okruživali. Na vrhu smo napravili dugu pauzu, pripremajući se i razmatrajući opcije za povratak. Kako je već bilo oko 16 časova kada smo krenuli nazad, odlučili smo da se ne vraćamo istim putem. Kako bismo skratili put 3-4 km i kako bismo još malo istražili Pivsku planinu.
Tako smo se vratili na Bojanska vrata i stazom, koja kratko ide kroz sipar (ovaj dio je markiran), popeli se do Volujaka. Međutim, zbog nedostatka vremena, nijesmo išli na sami vrh, već smo se spuštili ka Ljuboti. Zatim na Veliko Stabansko jezero, pa na Malo i, putem koji se spušta kroz šumu, do auta koja smo parkirali na ulaz u selo.
Tek kada smo sjeli u auto i krenuli ka kući, osjetili smo onaj pravi umor koji je posljedica hodanja 30km i uspona od oko 1.500 mnv.
Međutim, o umoru nijesmo mnogo pričali. Već o mirisu divlje nane, galopu konja, jezerima, katunima, vrhovima, izvorima i o pitomoj divljini Pivske planine.
